ESEJI

TEHNOLOŠKI RAZVOJ I ARTIKULACIJA NOVIH PROIZVODNIH MODELA

0

Profitabilno poslovanje i tržišno liderstvo u masovnoj ekonomiji zasnivalo se, prije svega, na materijalnim resursima, blizini tržišta i proizvodnji velikih serija. Zbog toga je bila važna geografska lociranost tvorničkih pogona, tehnološka opremljenost te dostupnost radne snage. Poslovna uspješnost ovisila je o komparativnim prednostima tvrtke, a mjerila se tonama ili brojem proizvedenih komada robe.

U takvim okolnostima čovjek, bolje reći ljudski resursi, nisu imali veći značaj za uspješno funkcioniranje proizvodnih procesa. Radnici su, u velikom broju slučajeva, obavljali jednostavne radne operacije na tekućoj traci. Prvenstvena zadaća menadžera bila je osiguravanje nesmetanog funkcioniranje proizvodnih procesa i kontrola zaposlenika.

Masovna proizvodnja rezultirala je većom ponudom od potražnje, što je u konačnici rezultiralo stabilnim i predvidivim tržišnim procesima. Takve tržišne prilike bile su pogodne za artikulaciju mehaničke organizacijske strukture i birokratizaciju poslovnih odnosa. Hijerarhija, mrvljenje radnih zadaća, vanjski nadzor, pasivnost proizvodnih radnika i koncentracija moći u vrhu organizacijske piramide, bile su neke od značajki kompanija u masovnoj industriji.

Doba preokreta

Prve naznake radikalne transformacije koncepta masovne industrijske proizvodnje, možemo uočiti 50-ih godina 20. stoljeća u automobilskoj industriji u Japanu i Švedskoj. Menadžeri japanske Toyote, nakon dugotrajnoga eksperimentiranja, uspjeli su realizirati ekonomičnu proizvodnju malih serija automobila. U isto vrijeme, menadžeri švedskog Volva uveli su timove, s određenim stupnjem autonomije, u proizvodne procese.

Menadžeri Toyote i Volva uočili su kako iskorištavanje velikih potencijala ljudskih resursa blokira mrvljenje radnih operacija i stalno nadziranje njihovog radnog učinka. Shvatili su kako svakodnevna sitna poboljšanja proizvodnog procesa, koja samostalno realiziraju radnici rezultiraju znatnim povećanjem produktivnosti i kvalitete. To su bile prethodnice personalizirane proizvodnje i afirmacije ljudskih resursa, odnosno njihove kreativnosti te autonomnosti, kao ključnih sastavnica novoga proizvodnog koncepta.

Tako se postupno počela artikulirati nova poslovna filozofija, koja se fokusirala na poboljšavanje kvalitete, učenje i poticanje kreativnosti ljudskih resursa. Kontinuirana sitna poboljšavanja proizvodnih radnika postaju industrijski standard vodećih kompanija, već 80-ih godina 20. stoljeća. Radnici više nisu samo objekt vanjskoga menadžerskog nadzora, već kao članovi autonomnih timova aktivno sudjeluju u odlučivanju i unaprjeđenju proizvodnih procesa.

Rezultati novoga menadžerskog pristupa su drastično poboljšavanje kvalitete i dizajna, većine industrijskih proizvoda. U masovnoj proizvodnji kvaliteta i dizajn bili su  marginalnog karaktera, jer je pozornost bila prvenstveno usmjerena na produciranje što većih količina i maksimalno smanjivanje troškova. Izvoz je bio zanemariv, kao i inozemna konkurencija. Interesantno je spomenuti kako 70-ih godina 20. stoljeća, 92 posto američkih tvrtki nije izvozilo. Izvozne strategije, u to vrijeme, imale su samo velike multinacionalne korporacije, ne samo u SAD-u, već i u drugim razvijenim zemljama.

Pored nove poslovne filozofije, u drastičnom redizajniranju proizvodnog koncepta veliku ulogu imao je i tehnološki razvoj. U tom pogledu, od iznimne je važnosti razvoj računala i mikroelektronike, koji 70-ih godina nagovještaju revolucionarne promjene industrijske proizvodnje. Te procese znatno ubrzava pojava internetske tehnologije 90-ih godina 20. stoljeća, čiji utjecaj nadilazi ekonomsku sferu i disperzira se na sve segmente društva.

Nova realnost  

Zadnjih nekoliko desetaka godina 20. stoljeća, stječu se uvjeti korjenite preobrazbe ekonomskoga sustava i društva u cjelini. Jedan od bitnih procesa stvaranja pretpostavki gospodarskih i društvenih promjena je sustavno integriranje znanosti u proizvodne i uslužne procese. Primijenjena znanost  znatno je povećala inovativne i proizvodne kapacitete poslovnih organizacija. Postupno se artikulira ekonomija znanja i umreženo društvo, čija je bitna okosnica internetska tehnologija.  

Angažmanom znanstvenika i razvojnih inženjera upravljaju menadžeri, koristeći se načelima i metodama rukovodnih odnosno znanstvenih disciplina, poznatih pod nazivima, upravljanje inovacijama i upravljanje znanjem. Istraživački i razvojni procesi postaju ključni za generiranje vrijednosti, odnosno plasiranje novih proizvoda i usluga. Pri stvaranju vrijednosti u novim ekonomskim okolnostima, učenje odnosno razmjena znanja afirmira se kao nužni i temeljni proces potpore kreativnim naporima inženjera i ostaloga istraživačkoga osoblja. Artikulira se i teorijski model, poznat kao organizacija koja uči.

Istodobno se ubrzano razvijaju i afirmiraju nove znanstvene discipline poput, primjerice, nanotehnologije, genetskog inženjeringa, biotehnologije i računarstva koje se integriraju u brojna područja i omogućavaju pojavu niza novih revolucionarnih proizvoda i usluga. Nove znanosti dodatno jačaju ulogu znanja koje postaje jedan od najvažnijih proizvodnih, odnosno organizacijskih resursa. Znanje počinje ubrzano marginalizirati značaj materijalnih sastavnica poslovne uspješnosti.

Artikulira se nova ekonomska zbilja, koju analitičari različito nazivaju, pa se koriste pojmovi poput, primjerice, nova ekonomija, internet ekonomija, inovativna ekonomija, ekonomija znanja i digitalna ekonomija. Bez obzira na ove različite pojmove, njih karakterizira uvjerenje kako je čovjek ključni generator novih spoznaja i ideja. Zbog toga je danas poslovni imperativ zapošljavanje kreativaca i kompetentne radne snage, ukoliko se želi ostvariti profitabilnost na suvremenom tržištu.

Upravljačka i strukturalna revolucija

Zapošljavanje i upravljanje kreativcima i razvojnim inženjerima je specifičan proces, koji se znatno razlikuje od tradicionalnoga rukovođenja radnom snagom u masovnoj ekonomiji. Talentiranim pojedincima, novac nije primarni motiv radnoga angažmana, što je donedavno bilo pravilo. Današnje kreativce privlači, prije svega, sudjelovanje u realizaciji izazovnih projekata i rad u afirmiranim, te vizionarskim visoko tehnološkim kompanijama.

Kreativci žele surađivati s kreativcima ne samo iz svoga, već i drugih područja, te ih ne zanimaju prosječnost i formalizirane procedure. Menadžeri tehnoloških kompanija moraju artikulirati ambiciozne vizije i misije, te organizacijsku reputaciju graditi na  realizaciji kompleksnih i opće korisnih projekata, ukoliko žele angažirati kreativne i kompetentne pojedince.  Ostvarivanje ambicioznih vizija i misija, u današnjim tržišnim uvjetima, iziskuje artikulaciju i specifične strukturalne arhitekture.

Suvremene poslovne organizacije koje svoje funkcioniranje baziraju na kreativnim pojedincima, moraju imati organsku i plitku strukturu s minimalnim brojem upravljačkih razina. Riječ je o organskim sustavima s otvorenim komunikacijskim kanalima, kroz koje se odvija brzi i nesmetani protok informacija, što rezultira visokim stupanjem fleksibilnosti. Informacijska protočnost, bolje reći disperzija informacija, omogućava uspostavu i djelovanje autonomnih projektnih timova.

Nastaju virtualne organizacije, koje su u stanju u realnom vremenu integrirati rad  multifunkcionalnih projektnih timova raspršenih diljem svijeta. Teritorijalna determiniranost virtualnih organizacija je sekundarnoga značaja. Menadžeri pri rukovođenju virtualnim poslovnim organizacijama služe se načelima funkcioniranja mrežnih sustava. Čvorišta (hubove) formiraju na lokacijama koje mogu osigurati dovoljan broj kreativaca i kompetentne radne snage.

Kreativci istog ili sličnog profila koncentriraju se unutar užih geografskih područja. Tako su, primjerice, modni dizajneri grupirani u Parizu i Milanu, a informatičari i razvojni inženjeri u Silicijskoj dolini i širem području Bostona. Stvaraju se i geografski klasteri, koji se sastoje od većeg broja istovjetnih specijaliziranih tvrtki lociranih na određenom užem prostoru. To menadžerima virtualnih globalnih kompanija olakšava lociranje pojedinih poslovnih funkcija, kao što su, primjerice, proizvodnja te istraživanje i razvoj, u različite dijelove svijeta.

Tehnološke pretpostavke

Nastanak i razvoj virtualno globaliziranih kompanija dobrim djelom omogućuju telekomunikacijske, odnosno satelitske, te računarske i  internetske tehnologije. Pri tome, računala nisu samo još jedan od mnoštva alata, koji su na raspolaganju ljudima i menadžerima. Riječ je o uređajima, koji su superiorni  ljudskim umnim sposobnostima u brojnim misaonim područjima, kao što je, primjerice, brzina matematičkih izračuna.

Treba naglasiti kako je i inteligencija super računala visoko specijalizirana. Računala koja su pobjeđivala svjetske prvake u šahu i najsloženijoj društvenoj igri go, nisu u stanju odgovoriti na neka jednostavna pitanja iz drugih područja poput, primjerice, čemu služi okućnica ili kojim se vrstama letjelica koristimo?  

Jedna od inačica umjetne inteligencije, strojno učenje, omogućila je računalima obavljanje funkcija kao što su čitanje, pisanje, i govor, koje su donedavno bile rezervirane samo za čovjeka. Navedene i ostale sposobnosti računala, odnosno umjetne inteligencije omogućile su njihovu sve širu upotrebu u brojnim područjima života i rada.   

Tehnologije su oduvijek snažno utjecale na proizvodne procese i način svakodnevnog življenja. Tako su parni stroj, električna energija i tehnologija proizvodnja čelika, ugljena i tekstila omogućili snažnu industrijalizaciju društva.  Mehanizacija je smanjila broj poljoprivrednika, koji su stoljećima bili uvjerljivo najbrojnija radna snaga, te tako  poljoprivredno društvo transformirala u industrijsko.

Tehnološku odnosno industrijsku revoluciju dodatno je stimulirao Taylorov koncept znanstvenoga upravljanja i tekuća traka Henrya Forda. To je omogućilo snažno povećanje produktivnosti, podjelu rada, povećanje plaća i nastanak nižeg srednjeg sloja. Tehnološka i menadžerska dostignuća preoblikovali su ne samo sferu industrije, već i društvo u cjelini, te je s vremenom nastalo društvo blagostanja, čija je jedna od okosnica bio srednji građanski sloj. Kupovna moć srednjeg sloja važan je stabilizator društva i pokretač industrijskog napretka.

Nagli tehnološki razvoj odavno izaziva društvenu zabrinutost, a ponekad i žestoki otpor. Tako su se još u 19. stoljeću luditi nasilno opirali uvođenju strojeva u industrijski proces. Integracija strojeva u proizvodnju  ukidala je potrebu za  kvalificiranim radom te je stvarala višak radnika, što je izazivalo njihovu zabrinutost i ljutnju.

Danas možemo uočiti sve veći strah za radna mjesta zbog automatizacije i robotizacije proizvodnje. Već su se afirmirali računalno vođeni automatizirani i fleksibilni proizvodni procesi. Novi proizvodni koncept omogućava artikulaciju otvorenih i integriranih proizvodnih sustava, koji povezuju čitav dobavljački i distributivni lanac. Spomenuti procesi reduciraju upravljačke razine i samim time broj menadžera i administrativnog osoblja, ali i broj proizvodnih radnika.

Poslovni modeli   

Internetske, računalne i robotičke tehnologije omogućuju praćenje i brzo odvijanje poslovnih procesa u proizvodnji, te dobavljačkim i distributivnim kanalima. Menadžeri više nisu isključivo fokusirani na vođenje svojih tvrtki, već surađuju s tvrtkama iz poslovnog eko sustava, kako bi ostvarili održivu konkurentsku prednost. Partnerstvo i povjerenje postaju važne sastavnice poslovanja.  

Računalne odnosno informatičke tehnologije stvaraju tehnološke pretpostavke za afirmaciju novih poslovnih modela. Tvrtke se u poslovnom eko sustavu počinju  umrežavati, što u konačnici, rezultira artikulacijom upravo-vremenske proizvodnje (just-in-time production). Riječ je o poslovnom, bolje reći, menadžerskom obrascu koji eliminira skladištenje materijala i proizvoda, potrebnih za proizvodni proces.

Proizvođač, u skladu s trenutnim potrebama, naručuje točno određenu količinu materijala koja se odmah koriste za proizvodnju. Finalni proizvodi  se ne skladište, već se s proizvodnih linija izravno distribuiraju na prodajna mjesta, u skladu s pristiglim narudžbama. To se realizira uz pomoć računalno vođenih automatiziranih i fleksibilnih industrijskih procesa. Ove tehnologije omogućuju uspostavu  profitabilne proizvodnje, kako vrlo malih serija, tako i personaliziranih (pojedinačnih) proizvoda.

To je bilo neizvedivo u masovnoj industriji, koja nije imala tehnološke preduvjete za realizaciju takvog proizvodnog modela. Pri tome, nisu bile dovoljno razvijene ni marketinške istraživačke metode. Stoga nije bilo moguće zadovoljiti specifične potrebe užih tržišnih segmenata.

Eliminacija skladišta materijala i proizvoda potrebnih za proizvodnju, kao i uklanjanje skladišta gotovih proizvoda, znatno ubrzava obrt kapitala, te povećava produktivnost poslovnih procesa. Takav način rada rezultira snižavanjem cijena finalnih proizvoda, odnosno poboljšavanjem konkurentnosti. Taj novi poslovni model najprije se razvio u Japanu, a kasnije se raširio i u druge razvijene zemlje.  

Komunikacijsko umrežavanje i tehnološka modernizacija omogućuju afirmaciju suradnje, kao nove poslovne filozofije, te odumiranje tradicionalnih tržišnih odnosa koji su u pravilu rezultirali žestokom tržišnom borbom. U tradicionalnim tržišnim modelima, nova znanja čuvala su se kao strogo čuvana poslovna tajna. Sinergijski obrasci i win-win situacije koje karakteriziraju poslovne modele suvremenog tržišta, gotovo da nisu ni postojali prije samo nekoliko desetljeća. 

Funkcioniranje pametnih poslovnih organizacija, odnosno organizacija koje uče  zasniva se na visokim tehnologijama i timskom radu, pri čemu je dijeljenje znanja jedan od ključnih organizacijskih procesa. Disperzija  znanja odvija se, ne samo unutar organizacije, već i između tvrtki što znatno povećava djelotvornost inovacijskih procesa. Poslovna savezništva obuhvaćaju tvrtke unutar eko sustava, ali i tvrtke odnosno poslovne eko sustave koji su izravni tržišni konkurenti, što u konačnici rezultira učestalim i pravodobnim plasiranjem novih proizvoda.

Robotizacija i računalna tehnologija

Tehnološku modernizaciju industrije pratio je i snažan razvoj uslužnog sektora. Robotizacija i automatizacija proizvodnje rezultira, u krajnjoj liniji, padom broja industrijskih radnika. Politolozi i sociolozi taj su fenomen nazvali postindustrijskim društvom. Pad broja industrijskih radnika kompenzirala je povećana potražnja radne snage u uslužnim djelatnostima. 

Razvoj postindustrijskog društva potvrđuju, pored ostaloga, i sljedeći podaci o sve manjoj potrebi za radnicima u proizvodnim pogonima. Udio industrijskih radnika u strukturi radne snage u SAD-u, pao je s 30 posto 70-ih godina 20. stoljeća, na oko 10 posto 2010. godine, navodi Richard Baldwin u knjizi The Globotics Upheaval.  Baldwin, nadalje, navodi kako je svojedobno industrijski sektor u Ujedinjenom Kraljevstvu zapošljavao 30-ak posto radne snage, a danas je taj postotak spao na 10 posto. Slične tendencije prisutne su i u ostalim razvijenim zemljama.

Pad broja proizvodnih radnika u realnom sektoru visoko razvijenih industrijskih gospodarstava, jednim djelom je posljedica teritorijalnog izmještanja proizvodnih pogona iz tih država, u nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju.  U potrazi za jeftinijom  radnom snagom proizvodni pogoni počeli su se globalno disperzirati. Ponekad je takav angažman  jeftine, ali ne i odveć kompetentne radne snage, rezultirao padom kvalitete. Želja za što većim profitom, rezultirao je u nekim slučajevima i eksploatacijom dječje radne snage, što je narušilo ugled većeg broja globalnih brendova.

Na trend opadanja broja industrijskih radnika snažno utječe kontinuirano snižavanje cijene računala, odnosno njegovih sastavnih dijelova, uz istovremeni porast brzine njihovih procesnih performansi i memorijskih kapaciteta. O tome piše i Byron Reese u svojoj knjizi The Fourth Age.

Superračunalo Cray iz 1984. godine, snage jednog gigaflopa, koštalo je poput privatnog poslovnog mlaznog aviona, navodi Reese. Superračunalo takve snage moglo se kupiti 1997. godine za cijenu boljeg njemačkog sportskog automobila, a već 2013. godine cijena mu je spala na svega 25 centi, te se ugrađivalo u Sonyev PlayStation 4. Za dodatnu ilustraciju navodimo kako današnja osobna računala (PC) raspolažu snagom od preko 10.000 gigaflopa i koštaju svega nekoliko stotina USD.

Snaga suvremenih superračunala ne mjere se više gigaflopima, jer je to premala jedinica, niti teraflopima (1.000 gigaflopa). Njihova snaga izražava se u petaflopima (1.000.000 gigaflopa), a iznosi preko 100 petaflopa (100.000.000 gigaflopa). Ove godine očekuje se pojava superračunala snage 1.000 petaflopa, a razvija ih nekoliko kompanija.

Brzina procesuiranja informacija eksponencijalno se povećava. Appleov uređaj iPhone 6s plasiran 2015. godine, procesuirao je informacije 120 milijuna puta brže od računala, koje je vodilo operaciju spuštanja Apolla 11 i dovođenja prvih ljudi na Mjesec 20. srpnja 1969. godine. Međutim, Appleov pametni telefon koji se pojavio 2017. godine, bio je tri puta brži od iPhonea 6s iz 2015. godine. Vidljivo je kako se računalna snaga procesuiranja, u razdoblju od 2015. do 2017. godine, povećala dvostruko više nego u prethodnih 46 godina.     

Tome valja pridodati uznapredovala istraživanja IBM-a, na još drastično moćnijim kvantnim računalima. Digitalna razvojna revolucija, već je stvorila brojne etičke dileme za koje politolozi, filozofi i sociolozi nude različita ponekad i kontradiktorne odgovore.  

Zakoni digitalnog razvoja

Vidljiva je specifičnost  digitalne tehnologije, pa je razumljivo što se u velikoj mjeri razlikuje od dosadašnjih tehnologija. Pri tome, treba upozoriti kako je ona ujedno  integrirana u sve društvene procese, počevši od sporta, zabave, obrazovanja i kulture do ekonomije, politike, komunikacija i znanosti. Od posebnoga značaja je digitalizacija komunikacijskih procesa, koja je radikalno transformirala svakodnevni društveni i poslovni život.  

Načela funkcioniranja digitalne tehnologije proučavaju brojni znanstvenici, jer potiče  artikulaciju novih fenomena poput, primjerice, digitalne ekonomije i digitalnog društva. Interesantno je spomenuti kako su masovnu ekonomiju i društvo obilježili analogni komunikacijski procesi, koje je digitalna tehnologija marginalizirala stvarajući nove odnose.

Principe funkcioniranja digitalne tehnologije, s različitih aspekata, opisuju brojni znanstveni modeli. Uočeni su i određeni specifični obrasci razvoja digitalne tehnologije koje opisuju četiri zakona, a radi se o : Mooreovom zakonu, Gilderovom zakonu, Metcalfovom zakonu i Varianovom zakonu.

Gordon Moore je 1957. godine osnovao Fairchild Semiconductor Corporation u kojoj je vodio istraživanje i razvoj. Njegov istraživački rad rezultirao je, pored ostaloga, i čuvenim Mooreovim zakonom nastalim 1965. godine. Zanimljivo je spomenuti kako Moore 1968. godine napušta tvrtku Fairchild i postaje jedan od suosnivača Intel Corporation. Pod njegovim vodstvom, Intel postaje svjetski poznata kompanija, a on jedan od najuspješnijih menadžera 20. stoljeća, te multimilijarder.

Kratko rečeno, Mooreov zakon tvrdi kako se računalna brzina procesuiranja podataka razvija eksponencijalno, te udvostručava svakih 18 mjeseci.  Taj razvoj postaje sve zahtjevniji, što iziskuje i velika financijska ulaganja. Tako, primjerice, kompanija Nvidia ulaže preko dvije milijarde USD u razvoj nove generacije čipova, kako bi ubrzala strojno učenje.

O sličnim procesima govori Gilderov zakon. George Gilder predvidio je 1989. godine, kako će se kapacitet prijenosa podataka dvostruko povećavati svakih šest mjeseci. Drastični porast propusnosti podataka omogućila je nova tehnologija, odnosno primjena  optičkih kablova koji se počinju koristiti 90-ih godina 20. stoljeća.

U 2017. godini, u jednoj minuti, podijelilo se 47 milijuna fotografija na Instagramu, poslalo preko 500.000 poruka na Twitteru, gledalo više od četiri milijuna video uradaka na YouTubeu, proslijedilo 15 milijuna tekstualnih poruka, te poslalo četiri milijuna lajkova na Facebooku. Stručnjaci tvrtke Cisco procijenili su kako  je ukupni internetski promet 2016. godine iznosio 1,2 zetabajta.

Ovakvu količinu razmijenjenih podataka i fotografija omogućuju, novi materijali, kreiranje novih generacija elektronskih komponenti, ubrzani razvoj internetske mreže, te sve veći broj njenih korisnika. Procjenjuje se kako je na internet priključeno oko 60 posto svjetskog stanovništva.

Treći zakon digitalnog razvoja formulirao je Robert Metcalf. Metcalfeov zakon kaže kako je učinak mreže proporcionalan kvadratu broja priključenih korisnika. Mreža odnosno internet omogućava eksponencijalno stvaranje vrijednosti s gotovo zanemarivim početnim kapitalom.

Jedan od klasičnih primjera brzog poslovnog razvoja i stjecanja bogatstva, ali i društvenog utjecaja, uz pomoć interneta, je Facebook Inc. Ta tvrtka danas spada u „Veliku petorku“ američkih tehnoloških divova, koju još čine Microsoft, Amazon, Apple i Google. Poslovanje i razvoj korporacije Facebook Inc. uklapa se i potvrđuje Metcalfeov zakon.

Facebook je 2004. godine kreirao Mark Zuckerberg za potrebe internog komuniciranja studenata sveučilišta Harvard. Facebook je postao dostupan javnosti u rujnu 2006. godine. Pet godina kasnije, Facebook ima preko 600 milijuna korisnika, a kompanija je ostvarila prihod od preko dvije milijarde USD. Facebook je uvršten na burzu 2012. godine. U prošloj godini Facebook je imao preko dvije milijarde korisnika, te je ostvario prohod od 70,6 milijardi USD.

Digitalna tehnologija značajno je redizajnirala inovacijske procese o čemu govori Varianov zakon. Hal Varian, glavni ekonomist Googlea, utvrdio je i objasnio uzroke čestog plasiranja inovacija u digitalnom društvu. Varianov zakon ukazuje na činjenicu kako je današnjim kreativcima na raspolaganju mnoštvo besplatnih komponenti koje mogu međusobno kombinirati u procesu stvaranja novih proizvoda.

Današnjim inovatorima dostupni su za slobodno korištenje brojni alati, kao što su, primjerice, softver otvorenog koda, sučelja aplikacijskog programiranja i različiti protokoli. Ujedno snažno je ojačala potreba za suradnjom i među tržišnim konkurentima, kako bi se kreirale nove spoznaje potrebne za razvoj novih proizvoda. Rezultati brojnih istraživanja znatno su dostupniji, nego što su bili prije nekoliko desetljeća.

Tako kompanija Google svoje najmoćnije računalne sustave daje na povremeno korištenje svojim značajnim online korisnicima. Inženjeri IBM-a upravo razvijaju kvantno računalo, a najnovije uratke ustupaju na korištenje i testiranje poslovnim partnerima. Na taj način stvaraju zajednicu eksperata, koja je podrobno upoznata s mogućnostima kvantnih računala, što će biti iznimno korisno kada se konačna verzija kvantnog računala plasira na tržište. 

Kombiniranje besplatnih digitalnih alata i tehnologija, omogućava kreiranje vrijednih novih proizvoda i usluga. Taj proces može rezultirati i plasiranjem radikalno novih proizvoda, koji stvaraju potpuno nova tržišta. Jedan od takvih primjera, koji opisuje kako  Varianov zakon funkcionira u praksi, je razvoj električnih automobila.

Tehnologiju autonomne vožnje automobila (self-driving cars) odnosno vožnju bez (ljudskog) vozača razvijaju brojne kompanije. Ne radi se o jedinstvenoj, novoj i prijelomnoj (breakthrough) tehnologiji, već je riječ o kreativnom povezivanju, već postojećih tehnologija, koje se dodatno poboljšavaju.

Autonomna vožnja razvija se uz pomoć dobro poznatih tehnologija kao što su, primjerice, GPS, Wi-Fi, napredni senzori, automatska transmisija, kontrola stabilnost, kontrola pravca, softver mapiranja i dr. koje su integrirane, te pod kontrolom umjetne inteligencije. Tehnologija umjetne inteligencije je zasebno istraživačko područje, čiji napredak dodatno stimulira automobilska industrija, a takva se praksa može uočiti i kod ostalih tehnoloških rješenja. 

Internetska tehnologija, automatizacija, umjetna inteligencija, nanotehnologija i robotika samo su neke od tehnologija koje omogućavanju nove načine poslovanja, te artikulaciju novih organizacijskih struktura. Informacije i obrada ogromnih količina podataka (big data) postaju važne pretpostavke profitabilnog funkcioniranja na današnjem tržištu.

Novi poslovni modeli

Maštovitost i inovativnost u kombiniranju tehnoloških komponenti može rezultirati kreiranjem nove unosne usluge na internetskom tržištu. Novi internetski proizvod, odnosno usluga, ponekad ima neslućene potencijale razvoja. Facebook, Google i Amazon samo su neki od takvih uspješnih primjera internetskog poduzetništva, koji su s vremenom prerasli u tehnološke divove.

Specifičnost internetskog poduzetništva sastoji se u tome, što se poduzetnički projekt može pokrenuti bez većih financijskih sredstava i skupe tehnološke opreme. Pojavio se niz serijskih poduzetnika koji osnivaju startupove razvijajući neku ideju do određene granice, nakon čega ih prodaju zainteresiranoj kompaniji.

Poslovni model startupa postao je svojevrsni fenomen, pa se, primjerice, govori o startup nacijama, kao što je to slučaj s Izraelom. Razvoj startupova podupiru, pored ostalih, fondovi rizičnog kapitala, a može se uočiti i njihova geografska koncentriranost u regijama poput, primjerice, Silicijske doline i šire urbane zone Bostona i Austina u SAD-u. Startupove podupiru i poslovni anđeli odnosni uspješni i iskusni poduzetnici.

Znatan broj startupova bavi se razvojem aplikacija, čiju primjenu potiču pametni telefoni koji su postali jedna od centralnih sastavnica funkcioniranja društva. Za razvoj uspješnih aplikacija, presudna je kreativnost. Instagram je jedan od takvih primjera. Riječ je o aplikaciji za obradu i dijeljenje fotografija putem mobilnih telefona na društvenim mrežama. Kompanija Facebook Inc. kupila je Instagram 2012. godine za jednu milijardu USD. Instagram je tada imao 30 milijuna korisnika, ali svega 13 zaposlenika.

Facebook, Google, Amazon i slične tehnološke kompanije generiraju vrijednost uz pomoć nematerijalnih resursa, prvenstveno podataka i informacija. Istodobno se brojne internetske  korporacije bave promocijom,  te plasiranjem novih usluga odnosno internetskih proizvoda. Upravljanje informacijama, znanjem i inovacijama je ključni proces generiranja vrijednosti. Drugim riječima, profitabilnost u internetskoj ekonomiji ovisi o intelektualnom kapitalu, pri čemu su materijalni resursi od sekundarnoga značaja.

Novi poslovni model u internetskoj ekonomiji, među prvima, je kreirao Uber. Riječ je o startupu koji se bavi iznajmljivanjem automobila odnosno taksiranjem. Međutim, umjesto kupovine automobila i zapošljavanja vozača, Travis Kalanick osnivač Ubera kreirao je dvije aplikacije : jednu za korisnike usluge, a drugu za vozače.

U kratkom razdoblju, Uber je od ideje postao najveći poslovni jednorog. To je startup tvrtka u privatnom vlasništvu, koji vrijedi više od milijardu USD. Kalanick je osnovao Uber 2009. godine, kao marginalni pripadnik startup zajednice u San Franciscu. 

Uber je mobile-first kompanija koja ne bi mogla poslovati bez iPhonea, odnosno pametnih telefona. Pojam mobile-first je naziv za poslovni model u kojem se neki sadržaj ili usluga najprije osmisli i nudi za korisnike mobitele, a tek nakon toga za desktop. Kalanick je domišljato povezao tehnologiju Ubera s imovinom ljudi, preciznije rečeno, s njihovim automobilima, i njihovim radom.

Takav koncept poslovanja koji kreativno koristi potencijale novih tehnologija, počeli su koristiti i drugi internetski poduzetnici u drugim djelatnostima. Analitičari su te novonastale tvrtke nazvali zajedničkim imenom „Uber for“ („Uber za“), a nove poslovne odnose opisali pojmom gig- ekonomija.

Riječ je o „platformskim“ kompanijama koje profit stječu kreativnim korištenjem internetskih tehnologija i stvaranjem inovativnih aplikacija, pri čemu ne ulažu u materijalne proizvodne i uslužne resurse. Jedna od njih je i Airbnb kojoj nisu potrebne vlastite nekretnine, kako bi zarađivala njihovim iznajmljivanjem. Airbnb je, poput Ubera, izgradio platformu koja omogućuje razmjenu informacija i povezivanje vlasnika stanova i apartmana s ljudima koji traže usluge smještaja diljem svijeta.

Ujedno  Uber je stvorio  specifičan radni odnos sa svojim taksi vozačima. Njihov rad menadžeri Ubera plaćaju u obliku naknade, kao neovisnim pružateljima usluga. To znači bez materijalnih davanja, koja bi im pripadala da su zaposlenici Ubera. Takav model omogućava snižavanje troškova i povećava konkurentnost, ali izaziva brojne prijepore u brojnim zemljama u kojima Uber posluje. Naime, mnogi smatraju kako je riječ o ekonomskoj sivoj zoni odnosno nepoštivanju pravnih propisa. Nedavno je francuski sud osporio takav model radnog odnosa.

Općenito govoreći, gig-ekonomiju karakterizira angažiranje fleksibilne radne snage najčešće u obliku slobodnih suradnika, odnosno nezavisnih profesionalaca (freelancers). Poslovna praksa Ubera pokazuje, kako nezavisni pružatelji usluga, takvom formom radnoga odnosa, mogu poboljšati osobni standard, ali ne mogu osigurati materijalnu egzistenciju u cijelosti.

Mr.sc. Marinko Kovačić

DIFUZIJA INOVACIJA I AMERIČKI STIL ŽIVOTA

Previous article

PIONIRSKO BRENDIRANJE I ASPIRIN

Next article

Comments

Comments are closed.

Popular Posts

Login/Sign up